Nedžad i ja smo nekoliko godina proveli sasvim blizu – nije nas dijelilo više od desetak kilometara. A nismo ni znali jedan za drugog niti smo se za to vrijeme sreli. Kada je u trećoj godini života ostao jetim (babo mu preselio), majka je sa Nedžadom otišla u Žepče. Te iste godine rodio sam se ja u Zavidovićima. I kao što smo od početka rasli u blizini jedan drugoga, a nismo se viđali, tako je ovo mimoilaženje potrajalo neobično dugo. Bivalo je da smo mjesecima u istom gradu, i čak da učestvujemo na istim simpozijumima, konferencijama i susretima, a da se mimoiđemo ne vidjeviši se, kao da naše trajektorije kontroliše neki moćan daljinski upravljač. Tako se i naš posljednji susret desio; sreli smo se, a ni on ni ja nismo znali da će onaj drugi poći na to nezaboravno putovanje u Kaćune...

Na šta prvo pomislite kad se sjetite određene ličnosti?! Kad se sjetim Nedžada Ibrišimovića, ja odmah pomislim na kaćune i na zahvalnost! Kaćun je, botanički, biljka koju naš narod naziva još i salep. To je planinska biljka, iz familije orhideja sa dubokim korijenom. Kad vidite kaćun taj ukras i pravu rijetkost među biljkama,  kraljevske purpurne boje, kako se u planinskoj livadi izdvaja od svih ostalih biljaka i nadvisuje ih, onda ste vidjeli i kraljevsku pojavu Nedžada Ibrišimovića kako se izdvaja od svih ljudi, dok prolazi ulicom prepunom pješaka i nadvisuje ih gotovo za glavu.

A i prezime ti je, brate dragi, baš lijepo! Ibrišimović - Ibrišim karanfil!  A čuj tek kako zvuči i na latinskom: Dionthus superbus!  To sam mu spomenuo dok smo sjedili u Kaćunima. Tada smo i otkrili da smo prvo djetinjstvo proveli ne samo uz istu rijeku (Bosnu), gledajući iste oblake i slušajući iste gromove, nego da smo i brojali iste vagone što su na hiljade prolazile kompozicijama dugih teretnih vozova; razlika je bila u tome da je Nedžad prvi brojao one koji su išli  prema sjeveru, iz Bosne, dok sam je prvi brojao one koji su išli prema jugu, u Bosnu!  Iako djeca, zapazili smo još tada da je mnogo više punih teretnih vagona odlazilo iz Bosne, nego što je dolazilo u Bosnu; u Bosnu su uglavnom pristizali prazni vagoni.

Kaćun Nedžad Ibrišim Karanfil! Blijede i gube moć sve one  pompezne titule rimskih imperatora, saksonskih nadvojvoda, španskih vice-kraljeva, stepskih gospodara, hanova i sultana, mogula i maharadža!  A i zar bi moglo biti drugačije!? Nije to što je Nedžad Ibrišimović pjesnik, dok bi oni mogli biti njegov stih njegove pjesme; ni to što je Nedžad skulptor, a oni bi mogli biti bista u njegovom ateljeu;  ni to što je Nedžad slikar, a oni bi mogli biti portret njegove slike; ni to što je on dramski pisac, dok bi oni mogli biti tek neki lik njegove drame. To je zato što Nedžad zna nešto što ni jedan od vladara, a malo ko od ljudi, - zna! Zna šta znači zahvalnost i zna kome dugujemo zahvalnost!

Sunce sija, mrak razgoni, svijet obasjava, grije nas, a niko od ljudi ne vidi u tome ništa čudno i ne pita se kako je to moguće i zašto je to tako! Ali šta god im i najmanje zasmeta; bilo kakvo zlo, ili bol, glad, muka, zujanje komarca, dječiji plač, dosadni tipovi - odmah se počnu čuditi, žale se na sva usta, traže objašnjenje i pitaju šta su bogu zgriješili kad ih je to i  to snašlo. O vi, površni ljudi! A nikada se ne pitate čime ste zaslužili svoj život, zdravlje, radost, zanos, ljubav, radost, konačno: svoju jutarnju kahvu za koju je neophodno da sve u kosmosu, i u našoj galaksiji, i u sunčevom sistemu bude na svom mjestu, da ne spominjemo koliko još nužnih uslova treba ispuniti za to sitno zadovoljstvo!?

Samo sam od Nedžada Ibrišimovića o tome čuo pravu riječ:“Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cijeli život, evo već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio; ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi,  zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjeća, osim Allahu džellešanuhu!“.

I ovo mi je rekao Nedžad Ibrišimović, tamo u Kaćunima, i dugo smo o tome razgovarali. Kakva je to suverenost duše! Jer, nedžad im time zapravo poručuje: Nemojte ni pomisliti da biste mogli stati između mene i mog osmjeha! Ne postoje dušmani toliko važni u mom životu, da bi  me mogli učiniti nesrećnim! A tek kad pomislim na ono što slijedi! Zahvalnost!  Na filozofiju zahvalnosti! Iskušenja i stradanja, primi muški, upravo ljudski, kao udare sudbine! Ne dolikuje ti kukati!  Ne prekorijevaj vjetar, ne optužuj pljusak, ne proklinji grom! Ništa od toga nije tebi ni bilo namijenjeno! Ali sreća i snaga, zadovoljstvo i ushićenje jesu uvijek upravo naši, moji, lični, za nas namijenjeni, nama darovani! To je pošiljka upućena baš na našu adresu, to je i milost i hedija i blagoslov. I zato na svakoj sreći i dobroti treba biti zahvalan.

Ponekad pišem osjećajući da ću, ako kroz pisanje ne ispraznim glavu od svega što se u njoj nakupilo,  prosto poluditi! – priča mi Nedžad, dok mi šetamo proplankom iznad Kaćuna, a pramenovi kose mu vijore na povjetarcu  kao resaste latice bijelog ibrišim karanfila. Nekim gestom i iznenada okrenutim poluprofilom, podsjeti me na Džordža Gordona Bajrona! Poslije nađem sasvim sličnu misao kod Bajrona. I shvatim: to je, prerušen u Bajrona, Evropom i Balkanom nekada već šetao Nedžad, a ono tada u Kaćunima, prerušen u Nedžada, usput za kratko, ali da se upamti! – to je naišao Bajron. Poneko od ljudi postane vječnik. Ne umre nikada, nego živi mijenjajući samo obličje, kao što drugi mijenju odijelo! Ne zna se kako se biraju oni koji će to postati. Izgleda da su u konkurenciji samo oni najbolji. I oni najgori.

Sopstvenom dostojanstvu nikako ne uspijevam nametnuti ideju smrti! I to je rekao, skoro kao za sebe, Nedžad. Pa me pogledao i dodao: Ako ikada naiđeš na nešto što me optužuje, znaj da je istrgnuto iz konteksta! Nikada nisam našao ništa što bi optuživalo Nedžada Ibrišimovića. Ne bi se moglo ni naći, makar mu sve istrgnuli iz konteksta. Eto, taj čisti duh, taj vječnik odjenut u Nedžada Ibrišimovića, otišao je.
A sada, zauvijek Zbogom, dok um nečujnim zbogom zida Zbogom glasnije od jeke jerihonskih truba, Zbogom sujeti i slavi i bogatstvu i moći igračkama smrtnih mašina Zbogom

Nadvisio sve oko sebe, u kraljevskom purpuru, kaćun sa dubokim korijenom na proplanku. I odmah zatim ona misao o zahvalnosti. Na to dvoje pomislim kada se sjetim Nedžada Ibrišimovića.

(BalkanPost.net)