ZLOČIN BEZ KAZNE

Projekt degradiranja aksiološke paradigme nacionalnog karaktera i etičkog kodeksa Bošnjaka: kako se Smailagić Meho degradirao u Ćorkana

Autor: Ferid Muhić


Ferid Muhić

Rezime

          Tekst analizira fenomen degradiranja aksiološke paradigme nacionalnog karaktera i etičkog kodeksa Bošnjaka, u sklopu projekta brisanja njihovog nacionalnog imena, jezika i negiranja same činjenice postojanja Bošnjaka kao zasebnog entiteta sa sopstvenim jezikom, svojom kulturnom i državotvornom tradicijom. Ovaj projekt, koncipiran i započet 1843 gdine, kao dugoročna državna strategija Kneževine Srbije dokumentom poznatim kao “Načertanije“, tadašnjeg ministra spoljnih poslova Ilije Garašanina, sistematski se realizira do danas, svim dopuštenim i nedopuštenim, zakonskim i nezakonskim sredstvima, uključujući i povremene akcije masovnih zločina i genocida.Pri tom, kontinuirano je podržavan i ideološkim pritiskom pri čemu je književnost odigrala osobito destruktivnu ulogu. Klasična aksiološka paradigma Bošnjaka kao plemenitog, hrabrog i pravednog junaka visokih moralnih i intelektualnih kvaliteta, sačuvana kroz usmenu i pisanu književnost Bošnjaka, potpuno je uklonjena na svim nivoima svakodnevnog života, obrazovanja, književnog stvaralaštva i nauke, da bi bila zamijenjena prototipom Bošnjaka kao antropološke floskule sa dna socijalnog taloga, mentalno inferiornog 'blente', bez moralne svijesti i uzvišenih osjećaja. Pežorativna konotacija kojom je, pod dejstvom ove književne  ideološke diverzije, etnonim “Bošnjak“ veoma brzo bio saturiran, imala je razorne posljedice za nacionalno samopoštovanje Bošnjaka i njihovu identifikaciju sa svojim tradicionalnim nacionalnim imenom. Zločin degradiranja tradicionalne aksiološke paradigme u auto-recepciji Bošnjaka ,  kulminira u djelu Ive Andrića, a u ovom tekstu je ilustriran  njegovim prikazom likova Alije Đerzeleza i Ćorkana. 

Kontrapunkt ovom ideološkom zločinu, lik Smailagić Mehe, iz istoimenog junačkog epa Avde Međedovića, u tekstu je tretiran kao klasična epitomizacija tradicionalne aksiološke paradigme u auto-recepciji Bošnjaka i kao jedan od jasnih i snažnih putokaza za vraćanje samopoštovanja i povijesne samosvijeesti Bošnjaka.

Ključni pojmovi: aksiološka paradigma; nacionalni karakter; identitet; Bošnjaci; Ćorkan; Smailagić Meho

              Svoje nacionalno ime Bošnjak, koje je, od pamtivijeka  s ponosom nosio svaki pripadnik ovog autohtonog naroda, a koje, u pisanim dokumentima egzistira više od 900 godine, Bošnjaci su vratili Odlukom donijetom 27 septembra 1993 godine. Više je nego neobično da jedan narod vraća sebi svoje ime, i to još administrativnom odlukom.   U svakom slučaju, ni jedan narod na Balkanu, a vjerovatno ni u svijetu, nije bio prinuđen da svoje povijesno ime vraća; ali to samo znači da se  ni jednom narodu na Balkanu, a možda i u svijetu, nije desilo ono što se desilo Bošnjacima: da im njihovo kolektivno, narodno i nacionalno ime ime bude oduzeto, odnosno - zabranjeno! Činjenica da je tu odluku Svebošnjački sabor donijeo u Sarajevu pod vojnom opsadom, više je nego značajna za razumijevanje onoga što je prethodilo ovoj odluci. Naime, beskrupulozna odlučnost  da se Bosna i Hercegovina otme od Bošnjaka i podijeli između došljaka (Srbije i Hrvatske), a da se Bošnjaci izbrišu sa liste naroda ovoga svijeta te da se svako sjećanje na njih zatre, primjenjivana svim sredstvima kao zakonski i nezakonski pritisak tokom Kraljevine Jugoslavije i kasnije, u SFRJ, počela je kao  ključni zadatak nacionalne strategije Srbije još davne 1843 godine. U proljeće 1992 godine,  odmah poslije proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, velikosrpski program eskalirao je u otvorenu vojnu agresiju, decenijama podmuklo pripremanu preko kadrovskih i vojno operativnih zahvata  u JNA.

Više je nego znakovito da su na proglašenje suverene Bosne i Hercegovine oba susjeda - Srbija i Hrvatska odgovorile totalnom vojnom agresijom brižljivo pripremanom za prvi povoljan trenutak! U ovom kontekstu i činjenica da   su Bošnjaci svoje povijesno nacionalno ime vratili u glavnom gradu svoje države opkoljenom od agresora i pod artiljerijskim plotunima, jasno pokazuje koliko je za realizaciju projekta otimanja Bosne i Hercegovine  od Bošnjaka, bilo značajno da ne ostane ni pomena ni od bošnjačkog naroda ni od njegovog nacionalnog imena. Odluka da se sa palimpsesta kolektivnog pamćenja Bošnjaka ostružu i poslednji tragovi sjećanja na sopstveni identitet, podrazumijevala je i upotrebu svih sredstava da se negira ne samo nacionalno ime Bošnjaka, nego i njihova  kulturna tradicija, etnička zasebnot, državotvorna tradicija, pa čak  i jezik. Ova poslednja stavka u projektu denacionaliziranja i istorijske de-personalizacije Bošnjaka, koliko god bila komična kao postupak, u realnosti se pokazala  tragična, a u književnosti i groteskna, kada se ima u vidu činjenica da su i srpski jezik i hrvatski jezik, kao uostalom  i “srpsko-hrvatski-hrvatsko-srpski“ jezik, kodificirani na osnovima bosanskog jezika i uz to, gotovo dva stoljeća kasnije!     

S druge strane, značajan je i podatak da su nacionalno ime Bošnjak, kao i naziv Bosanski jezik, tokom približno jednog stoljeća,  (koliko je, kroz procese sistematske upotrebe svih sredstava za njihovo iskorijenjivanje, trajala zabrana upotrebe ovih naziva), bili  totalno i na svim nivoima isključeni iz službene upotrebe. U svjetlu striktne i totalne primjene ove zabrane, postaje više nego jasno kako se moglo desiti da su i nacionalno ime Bošnjaka i naziv njihovog jezika, bili izbrisano iz sjećanja ogromne većine Bošnjaka u Bosni i Hercegovini[1], kao što uvjerljivo objašnjava i činjenicu da se U Bosni i Hercegovini, i to od samih Bošnjaka, kako nacionalno ime. tako i naziv jezika još uvijek teško i sa oklijevanjem prihvataju.

Svjesni da ova administrativna zabrana ne može postići svoj cilj bez snažne, dobro organizovane, sistematski provedene akcije u svim sferama svakodnevnog života, tvorci ovog projekta podržali su ga svim raspoloživim sredstvima u rasponu od najgrubljih falsifikata nacionalne istorije Bošnjaka, do suptilnih metoda razbijanja svake emocionalne  povezanosti Bošnjaka sa njihovim tradicionalnim imenom. A cilj je bio jasan: izazvati kolektivnu amneziju i averziju Bošnjaka pri samom pomenu njihovog nacionalnog imena. I rezultati nisu izostali. Stalnim pritiskom realizovanim kroz mjere ekonomske pauperizacije, administrativnih mjera i sudksih progona, socijalne i političke marginalizacije bošnjačke populacije, kao i periodičnim šokovima terora organizovanog od države,  kroz vršenje masovnih zločina i progona, uključujući genocid, novim generacijama Bošnjaka njihovo nacionalno ime Bošnjak, postalo je odbojno, tuđe i neprihvatljivo.

Kao posebno efikasan, pokazao se metod totalnog degradiranja kulturnih, moralnih, intelektualnih, antropoloških, pa čak i fizičkih osobina Bošnjaka. Književnici su se naprosto utrkivali u davanju svog doprinosa ovakvoj karikaturalizaciji cijelog jednog naroda. Groteskni karakter ove prezentacije planiran je kao totalna negacija bilo kakvih kulturnih, intelektualnih, moralnih, pa čak i elementarnih ljudskih kvaliteta Bošnjaka. Ako je Viktor Igo (Victor Hugo), u kultnom romanu Zvonar Bogorodičine crkve, s jedne strane, unakazio fizički izgled svog lika Kvazimoda (Quasimodo – latinska kovanica koja, preko imena, označava tjelesnu deformisanost ovog lika), veliki francuski pisac mu je, s druge strane, podario ogormnu fizičku snagu i beskrajnu sposobnost da voli; ako je francuska autorica-romanopisac Žan-Mari Leprens de Bomon (Jeanne-Marie Leprince de Beaumont), još 1756 godine u svom djelu Ljepotica i zvijer (La Belle et la Bete, engleski The Beauty and the Beast),  predstavila Zvijer kao čudovišnu nakazu, ipak je i ona obdarila dušu Zvijeri najplemenitijim osjećajem samopožrtvovanja i beskrajne iskrene ljubavi; ako je i monstruozni gigant King-Kong, već u svojoj prvoj filmskoj verziji iz 1933 godine, po scenariju baziranom na ideji Merien C.Kuper (Merien C. Cooper) i Edgara Valasa (Edgar Wallace), postao sinonim čudovišne destruktivne snage i divlje animalne naravi ispod koje se ipak sačuvala besprimjerna požrtvovanost i ljubav u svom najplemenitojoj izdanju; ako je japanski pandan King-Konga, Godzila...

...Ne tražimo više, uzaludno je! U svijetu književnosti, jedini lik koji je samo nakaza, zvijer, čudovište i ništa više od toga, jedino  biće sa svim ljudskim mahanama i bez i jedne jedine ljudske vrline, bez i jednog jedinog ljudskog moralnog kvaliteta i plemenitog osjećaja, do danas je bio i ostao samo lik - “Bošnjaka“!? Ako su u spomenutim primjerima i nakaze, i zvijeri, i čudovišta u dnu srca i u dubini duše, ipak ravni ljudima, tipični Bošnjak iz književnosti nastaloj tokom cijelog trajanja akcije brisanja Bošnjaka iz istorije svijeta, jeste ljudska nakaza sa osobinama maloumnika nesposobnog za bilo koju uzvišenu misao i plemeniti osjećaj! I tu ne postoje izuzetci! U ovoj prilici samo ćemo podsjetiti na poplavu odvratnih, uistinu gnjusnih viceva o Bošnjacima (koje, na žalost i svoju sramotu, prihvataju i prepričavaju više nego rado i mnogi Bošnjaci?), kao o ljudima debilima, tupoglavcima, s kojima se svi izigravaju; i na prisustvo još gorih, upravo ogavnih likova njihovih žena koje se podaju svakome ko god stigne, a u kojima su protagonisti bez izuzetka Bošnjaci Mujo i Haso ili Suljo, dok Bošnjakinje žene u tim vicevima uvijek imaju samo jedno ime – Fata. Ako se ima u vidu da je “Mujo“ skraćena forma imena Muhammed, a da je “Fata“, skraćenica za ime Fatima, postaje jasno da ni vicevi, ni imena protagonista ovih viceva nisu nastali kao forme spontanog humora, nego su klasični primjeri govora mržnje (Hate speech)  inspirisanog nacionalnom i vjerskom netrpeljivošću,  u sklopu brižljivo planiranog socijalno psihološkog projekta podrivanja svih tragova poštovanja nacionalnog identiteta i sopstvene vjere kod Bošnjaka!    

U odnosu na našu osnovnu temu, valja reći da ni jedan književni lik Bošnjaka, nastao u ovom razdoblju, nije izmakao sudbini “Muje“, “Hase“, “Sulje“ i “Fate“ iz  spomenutih viceva! Direktno rečeno, u književnosti perioda o kom je riječ, ne postoji ni jedan lik Bošnjaka a da ga autori nisu izmasakrirali perom, srozali socijalno, fizički, intelektualno, moralno, da ga nisu izvrgli javnom ruglu, ukratko prikazali ga tako ne bi li svakom Bošnjaku omrzli ne samo sopstveni narod i njega samog, već da bi ga omrzli  i rođenoj majci, i zgadili ga i rođenom ocu. 

Rekli smo da u ovom pogledu praktično nema izuzetaka. Čak je i jedan Ivo Andrić, sin Bosne i laureat Nobelove nagrade u tome ne samo prednjačio nego je, sa očitim patološkim uživanjem nadugačko i naširoko tjerao sprdnju sa Alijom Đerzelezom, najvećim junakom i besprijekornim etičkim likom bošnjačkog usmenog epskog stvaralaštva. Iz svake rečenice  Ive Andrića o Aliji Đerzelezu, osjeća se zadah govora mržnje, zaudara vonj sofisticirane podmuklosti.  U priči “Put Alije Đerzeleza“, na prvim stranicama, Alija je prikazan kao klinički slučaj debila, kom se bez zazora ruga ko stigne i ismijavaju ga svi od reda, pa mu se i “momčić što poslužuje, krevelji iznad glave“[2]. A već u prvoj rečenici u kojoj ga spominje, Andrić skida Aliju Đerzeleza s konja, “...kao s pijedestala“, a Do tada strašni junak u Andriževom ukazivanju, postaje bijedna i prezrena kreatura. Aluzija je više nego jasna; za Andrića, Alija Đerzelez je toliko bijedan, da njemu nema ništa veliko. Sva njegova veličina je prividna, ništavna, čak i jedan konj dovoljno jasno potvrđuje da tu nema ni čiovjeka, a kamo li junaka - jer kakav to može biti ćovjek čija veličina dolazi od konja!?

Oduzmi Đerzelezu konja i on je odmah sveden na svoju pravu mjeru. A njegova prava mjera se otkriva čim Đerzelez siđe s konja, pa se odmah vidi da Alija i nije nikakav junak, nego “neobično nizak i zdepast...da su mu ruke nesrazmjerno duge, i da hoda sporo i raskoračeno“[3]. Ako vam se, u svjetlu ovog opisa, ne pojavi pred očima prije čovjekoliki majmun nego čovjek, onda ili niste pažljivo čitali, ili nikada niste vidjeli čovjekolikog majmuna.

Malo kasnije, pijani gosti seoske mehane prave budalu od Alije Đerzeleza jednom imbecilnom trkom, u kojoj ga bodre povicima “Ačkosum magarče!“ i “Aferim kenjčino!“. U opisu Ive Andrića, Alija Đerzelez “gleda razroko“, a umjesto da misli, kao svi ljudi što misle, kod Alije Đerzeleza se ovaj proces svodi na to da mu se“...pod tom tvrdom, debelom lobanjom javi nekakav tračak svjetla“. Izživljavanje ovog pisca nobelovca, sina Bosne, na račun najvećeg nacionalnog junaka bošnjačke nacionalne epike,  ide tako daleko da Alija Đerzelez nije samo tupoglav kao obični tupoglavci, nego da je on cijeli, posvuda tup, da mu je tupo sve, pa mu je čak i glas – tup! Kada viče, Alija Đerzelez ne viče kao svi ljudi - jakim, visokim, zvonkim ili oštrim glasom, nego upravo - “tupim glasom“[4]!?

Alija Đerzelez - književna nakaza - takav kakav je prikazan, neuporedivo inferiorniji i intelektualno i emocionalno i etički od književne nakaze Quazimoda Viktora Igoa, nije jedini takav lik u opusu Ive Andrića. U priči “Ćorkan i Švabica“, iz pera ovog istog sina Bosne, naslovni lik Ćorkan jedva da je još  uopšte čovjek. Sve čime ga Andrić određuje, Ćorkana prikazuje kao   totalno degradiranu kreaturu i društveni šljam, koji nam, što priča više napreduje,  ostavlja sve manje prostora da ga  uopšte doživimo kao čovjeka.

Povrh svega, analiza nedvosmisleno pokazuje kako, izrugivanjem  Ćorkanu,  negiranjem njegovog etničkog  identiteta i naglašavanjem odsustva personalnog integriteta i ljudskog dostojanstva, ovaj pisac zapravo doslijedno realizira ideju klevetanja i opanjkavanja Bošnjaka. Umjesto ličnog imena, autor isključivo koristi pogrdni nadimak Ćorkan,  i to bez bez i jedne naznake kojom bi objasnio kako je došlo do tog nadimka i kako se ta nesrećna spodoba od čovjeka nekada zvala (ako je uopšte ikada i imao neko ime, što je opcija koju pisac prećutno isključuje!). Da ovo nije slučajni propust nego brižljivo promišljena kleveta, vidi se iz toga što isti pisac vrlo jasno daje do znanja šta misli o etničkoj pozadini ovog, a nije isključeno, i svih  Bošnjaka. Ćorkan je, naime, “sin Ciganke i  nekog askera Anadolca“, svakako dakle, “nesrećan bastard“[5], precizira Ivo Andrić. Ali čak i ovdje probija pritajena zloba koja izdaje pisca: umjesto da kaže da je Ćorkan vanbračno dijete (u krajnjoj liniji, makar i kopile), on sasvim svjesno upotrebljava riječ “bastard“ koja se izvorno ne odnosi na ljude nego na životinje došle na svijet ukrštanjem roditelja čije je porijeklo nepoznato, bez pedigrea, odnosno, bez rodovnika. Na ovo dodatno i nedvosmisleno upućuje i činjenica da su Ćorkanu i mati i otac prosto anonimna Ciganka i isto tako neki anonimni asker Anadolac. Jasno je da je taj isti anonimni asker Anadolac, aluzija na viševjekovno prisustvo Osmanlija na ovim prostorima. Sam Ćorkan je, inače, “...i hamal i sluga i pomalo budala cijele kasabe“. Koliko je Ivo Andrić srozao Ćorkana kao ljudsko biće, vidi se iz dodatnog objašnjenja da Čorkanu “gazde pale na glavi fišek od hartije, meću mu barut u cigaretu (koju mu naravno sami ponude, jer Ćorkan nema svojih cigareta) ili ga zalijevaju rakijom i biju...“[6]

Stradanja Ćorkana, bijednog maloumnika kog bezdušno iskorišćavaju gazde, a kasaba jednako surovo ismijava, Andrić ne opisuje ni indirektno, ni riječima neke ličnosti iz ove priče. Da bi te nedaće učinio maksimalno uvjerljivim i ujedno, da bi naglasio mazohističku notu u njegovom karakteru, opis najgorih Ćorkanovih muka Ivo Andrić prenosi kroz riječi samog Ćorkana,  dodijelivši mu ulogu da se patološki hvali sa onim što je predeverao ali  istovremeno i da se jada javno i bez stida:

“Bolan, bolan, ja izmećario šesnaest godina u Suljage. Eno mu četiri sina, sva četiri sam ih ja na noge podigo. Djeca bijesna, k'o gospodska, pa mi uzjaši za vrat a nogama me tuče u prsa, još im otac nabavio mamuze i kandžiju, pa bije li bije. A ja trčim i ponjiskujem k'o at, samo rukom zaklanjam oči, da mi ih ne izbije.“[7]

Brutalno i patetično, ovo ispovijedanje pijanog Ćorkana pred slušaocima koji su direktni učesnici u njegovom maltretiranju i ismijavanju, izaziva efekt definitivno uništene, degradirane – ukratko, jadne,  i ako se tako može reći, totalno obezličene ličnosti. Pogotovo s obzirom na dalji razvoj priče u kojoj je sva Ćorkanova emotivna energija i snaga srca (razuma Andrićev Ćorkan i tako nema nikakvog!), karikirajuće degradirana  ili degradirajuće karikirana u poenti da se, deformisana, primitivna i sirova, javlja   na najnižoj stepenici čulnog stimulansa: na prizor ženskih nogu u zelenom pripijenom trikou neke Švabice dok hoda preko cirkuske akrobatske žice!?

Koliko su uzvišeniji i plemenitiji od književnog izrugivanja sa likom Alije Đerzeleza, koliko su ljudskiji od ovog književnog antropološkog surogata Ćorkana, ne samo Quasimodo, nego i ona Zvijer i King-Kong, pa čak i tericijerni relikt, saurus Godzila!

U prepunoj dvorani jedne od najvažnijiuh bošnjačkih institucija u samom centru  Sarajeva, zatekao sam se, 2013 godine, na predstavi monodrame “Ćorkan“, bazirane na motivima pripovjetke “Ćorkan i Švabica“, autora Ive Andrića. Poslije prvog šoka, izazvanog osjećajem odbojnosti  i neprimjerenosti; jer me je u priči odbijalo to bezočno ponižavanje Bošnjaka, plasirano preko tog,  nacionalno i vjerski bez i najmanjeg zazora kodiranog lika. Situacija  u kojoj su ta izrugivanja dobila svoju scensku ekspresiju, vidljiva i svim  čulima dostupna, sada kada se je taj sado-mazohistički skrojen lik tipičnog Andrićevog Bošnjaka takoreći, inkarnirao pred prepunim gledalištem, moja odbojnost postala je još mnogo veća!   Ujedno, nepodnošljivo me je iritiralo to otvoreno izrugivanje, javno, na sceni,  ta eksplicitna blasfemičnost odrpanog pijanca s prljavim umašćenim fesom na glavi i sa polupraznom flašom rakije u ruci;  cijela ta monodrama mi se učinila neprimjerena. I  Ćorkan, i sve ono što govori i kako se ponaša, sve ono što eksplicira i na šta aludira, učinilo mi se nedolično, gotovo sramno, pa sam se zastidio što je ljudi gledaju;  sve je  to bilo tako neprimjereno:  i sa tom salom u Centru Sarajeva, i taj auditorij koji su većinom činili mladi, učenici pristigli autobusima, i brojna birana publika, vidne ličnosti i ugledni predstavnici iz javnog života; neprimjeren mi je bio i plemeniti povod ovog skupa u čijem sklopu se igra ova monodrama (dodjeljivanje nagrada za lični podvig i hrbrost u odbrani zajedništva i uzajamnog poštovanja). I kako predstava odmiče, sve mi to izgleda kao ružan san, kao košmar u koji ne mogu povjerovati a koji ne mogu ni odagnati ispred očiju, ni prekinuti buđenjem; poslije tog prvog šoka, slijedi još veći! Prepuna sala, srednjoškolci – djevojke i momci, mladež, sva ta birana publika, vidne ličnosti i ugledni predstavnici javnog života, koji su u ogromnoj većini Bošnjaci – svi oni,  umjesto da budu, kao što sam ja očekivao, konsternirani, zatečeni - uživaju, ludo se zabavljaju,  identifikuju se sa Ćorkanom, prihvataju ga, smiju se, aplaudiraju. Sanjam li!? Ovo mora da je noćna mora, ružan san! Ali nije. U polumraku sale, vidim kako se vidne ličnosti, i ugledni predstavnici od srca smiju, zabezeknut slušam smijeh i glasna odobravanja mladeži; pa zar niko od njih ne vidi da su to oni na sceni, da ja ta cijela sala Ćorkan, da se, smijući se pijanom i slinavom i suludom i potresnom Ćorkanu, smiju sebi samima, jer je taj književni lik Ćorkan i stvoren da bi se rugao njima i da bi prikazao njih; da bi prikazao nas!?

Pokušavam zamisliti da li bi se neki pisac osmjelio da prikaže Kraljevića Marka onako kako je Ivo Andrić prikazao Aliju Đerzeleza? Da li bi bilo moguće odigrati Ćorkana u Beogradu, postaviti ga na scenu u Zagrebu!? Uz slijedeću izmjenu:  neka Ćorkan u Beogradu bude scenski i tekstualno konotiran kao Srbin,  a u Zagrebu kao Hrvat! Da se Ćorkan kao Crnogorac, pojavi na sceni u Podgorici, to se, razumljivo, ne može ni zamisliti! Ne zato što su Srbi, Hrvati ili Crnogorci narodi koji po defincija ili nekom urođenom ponosu sebe više poštuju nego Bošnjaci, nego zato što nad njima nije izvršen zločin sistematskog denacionaliziranja i kulturne de-identifikacije, a nad Bošnjacima jeste. Zločin koji je ostao i koji će, nažalost, ostati bez kazne. Ali zločin čije posljedice moraju sami Bošnjaci neutralizirati, sanirati, a sebe iscijeliti od rana koje su im tim zločinom zadate.       

Pokušavam ovim mislima da odvučem pažnju sa scene, da se koncentrišem na nešto drugo. Uzalud. Na kraju, dok tiho, kroz polumrak, izlazim iz sale, monodrama se primiče kraju. Na ulici, na suncu, stiže me prigušeni aplauz, koji se tamo u sali, sigurno gromoglasno prolomio na kraju predstave. Osupnut, zatečen, stojim na suncu, prolaznici me gledaju u čudu, a ja se u većem čudu  suočavam sa pitanjem koje, evo postavljam i u ovom tekstu; kako se moglo desiti da se narod koji je sebe stoljećimaepitomizirao u liku jednog Smailagić Mehe, degradira, sroza na Ćorkana, na tu bijednu kreaturu!? Kako je bilo moguće da Bošnjaci tako duboko ogreznu u izrugivanje samima sebi, pa da im onakav književni lik kakav je Ćorkan ne bude ni odvratan, ni strašan, ni ružan, čak ni onako ponižen!? Pa nisu valjda, ne daj Bože, već sami prihvatili taj lik kako svoju sopstvenu sliku!? 

Akter koji igra uliogu Ćorkana, u ovom liku je prepoznao glumački izazov. To je u redu. Nema ništa sporno u njegovom pravu da izabere tekst koji će dramatizovati kao monodramu. Ono što nije u redu i što mora rasrditi čovjeka, a još više ga i rastužiti, jeste nevjerovatni stepen degradacije nacionalnog samopoštovanja publike - Bošnjaka, sveden na ono što Rolan Bart naziva   nulti stepen pisanja, dakle na nešto o čemu se zapravo više ne može ni pisati![8]    Čovjek da ne povjeruje koliko je dubok taj bezdan koji se otvorio: Ćorkan im je omilio! Ne samo što im se nije zgadilo ismijavanje jednog tako jadnog, toliko poniženog čovjeka, makar to bio i apstraktni književni lik! Nego upravo zato što su u njemu sebe prepoznali, sebe nekadašnje, ponižene, ismijavane, prezrene Ćorkane u koje su nas htjeli sve pretvoriti. Možda ih je neko podsvjesno, duboko, skriveno saosjećanje navelo, pa su se spontano poistovjetili sa Ćorkanom;  možda im je zato na srce prirastao taj strašni primjer poniženog  pojedinca, kao sinonim sopstvenog poniženog naroda otjelotvorenog u liku Ćorkana!? Neka je i tako. Samo neka nije zato što su već sasvim izgubili samopoštovanje, što im je svejedno, neka još nisu digli ruke od sebe, ni od svoje nacionalne pripadnosti, ni od svog kulturnog identiteta!

Ipak, i tada  ostaje ono praktično pitanje: kako ih prenuti, kako ih trgnuti iz tog sentimentalnog, patetičnog samosažaljenja, kako ih podsjetiti da je Ćorkan zamišljen i realiziran, nametnut i prošvercovan u skrivene kutke naših domova, ubačen u dubinu naših duša, kao besramno i otvoreno ismijavanje cijelog naroda, onog istog naroda kome mi pripadamo!? I kako  im reći da je Ćorkan izmišljen i napisan za nas, kako ih uvjeriti da se od nas očekuje upravo to: da Ćorkana prihvatimo i zavolimo, kao svog najrođenijeg, kao jednog od nas, da ga primimo kao istinu o nama samima!? I da za one čije ideje propagira i jedan Ivo Andrić preko onako unakaženog Alije Đerzeleza i ovako srzanog Ćorkana,  nema veće radosti nego kada, poslije svake nove predstave, zagrmi naš aplauz odobravanja sopstvenom poniženju, tako jako da nas sustigne i na sunčanoj ulici, daleko od mračne sale u kojoj smo još jednom zaboravili na Smailagić Mehmeda i degradirali se na bijednog Ćorkana.

I kako im reći sada, nakon što je podmukla podvala gotovo uspjela (kod mnogih već i sasvim uspjela), da mi Bošnjaci nismo to, da nikada nismo bili Ćorkan, da u nama teče krv plemića, aristokrata koje ni sultan, najmoćniji vladar svijeta, nije smio nakrivo pogledati, a kamoli da im se nekakav momčić krevelji nad glavom!? Kako ih uvjeriti, kako u njima razbuditi istinu da su zaista, u stvarnosti a ne samo u priči i u pjesmi,  potomci Bošnjaka, ljudi kraljevskog soja, kako im vratiti sjećanja na njihovu ponositu ćud i na plemenito srce, na koje pdosjeća i koje tako štedro obnavlja i kroz lik Mehe Smailagića epitomizira, bošnjački narodni pjevač, Homer 20 vijeka, onaj vrli Bošnjak Avdo Međedović!?

A da li bi Smailagić Mehmed – Meho,  danas uopšte mogao biti lik prihvatljiv bošnjačkoj publici!? Eto pitanja na koje treba odgovoriti; eto lakmusa koji bi odmah dao jasnu sliku! Znam da je sasvim razumno i opravdano reći: “Bojim se i pomisliti na ishod takvog pokušaja!“ – ali, ako ću biti iskren, moram reći da se zapravo ne bojim! Ne znam zašto, ali ako bih rekao da se bojim takvog testa, lagao bih! Čak i ako bi odgovor publike na monodramu o Smailagić Mehi ostao povoljan, afirmativan – dakle, za prognozu njihovog samo-osvješćivanja katastrofalno nepovoljan (što mi se zaista ne čini  vjerovatnim, ukoliko bi se makar samo za trenutak ozbiljno upitali kako se upravo njima i samo njima moglo desiti takvo poniženje), moje uvjerenje da se Bošnjaci još mogu vratiti sebi i samopoštovanju sopstvene nacionalne, kulturne, duhovne pripadnosti, ostalo bi jednako čvrsto kao što je i sada. Jer nije moguće da se to izgubilo, da ga je voda odnijela; još zaigra srce kad god  se negdje  izgovori magična riječ “Bosna“, i smjesta se okrene glava u pravcu odakle je ta riječ došla, taman da je do nas stigla kroz  hiljadu drugih riječi i zvukova.   

Ogromne proporcije posljedica ideološkog projekta denacionalizacije i kulturne depersonalizacije Bošnjaka,  destruktivni efekti sistematskog srozavanja njihovog/našeg nacionalnog karaktera Bošnjaka, provednog preko svih institucija sistema, ukratko: dubina bunara u koji je naša nacionalna i kulturna samosvijest pala i mrak koji u tom bunaru vlada, postaju najjasniji,  shvatljivi čak i u svojoj neshvatljivosti,  u svjetlu bošnjačkog narodnog junačkog epa “Ženidba Smailagić Mehe“, narodnog pjevača Avde Međedovića.[9]   

        “To je pjesma od starog zemana,

Što su stare radile gazije...“[10]   

        Da se odmah razumijemo, poručuje narodni pjevač: pjevajući o nama, pjevaćemo o junacima! Ne o bilo kome. To ujedno znači i: Ne za bilo koga! Radnja počinje opisom sastanka na kom su na okupu svi najistaknutiji prvaci tadašnjeg Osmanskog carstva, Bošnjaci.[11]  Božnjački prvaci upravljaju praktično cijelom tadašnjom Mađarskom, Srbijom i razumije se, Bosnom. Između svih tih junaka, pjesnik postepeno fokusira pažnju na mladog Smailagić Mehu, sina Hadži Smaila, alajbega Bosne, koji tek što je navršio devetnaestu. Između više od šesdeset aga i dvadeset begova, koji su takvi da:

        “Nit mo'š znati koji bolji biješe,

        Ili stariji bolji od mladijeh;

        Nit' su mladi bolji od starijih,

Svi visoki, zlatna odijela,

Glave krupne, a oči im crne,

Sva gospodska pod očima lica,

Na svakom se šatri jagodica,

Ka u bašči đurđevska ružica,

Oka mrka a čela široka...“[12]

Mladi Mehmed Smailagić se šak i među takvim sjajnim pojedincima i biranim junacima, izdvaja i stasom, i licem, i ljepotom, i snagom, i odijelom, i držanjem. Opis ovoga “mlađahnog dječaka“(207), obuhvata punih 85 stihova. Pjesnik je tako impresioniran od onoga što mu lebdi pred duhovnim očima, da odmah svoj utisak dijeli sa slušateljima, kroz pozivanje da zamisle i s njim podijele ono što on vidi i što opjeva:

“Eh, tog lica u toga sokola!

Momku nema još dvades' godina

Bi rekao, pa bi se zakleo,

Iz njegova obadva obraza,

Billah tešpih ko da da sunce sjaji,

A sa čela grije mjesečina

Crn mu perčin bijeli vrat prekrio

..........................................

Mrkog oka baš k'o u sokola

Polećele s oči trepavice

Pokrile mu dvije jagodince,

Baš ko ono krilo lastavice“[13]

Uz svu ovu pristalost i dječačku ljepotu, mlađahni Bošnjak Mehmed Smailagić je krupan i izuzetno snažan momak. Opisujući rukave njegove dolame optočene zlatnim šavovima (“zlatne grane na sve četiri strane“), pjevač precizira da govori o desnom rukavu, onome što ide “uz mišicu, uz ruku desnicu“, pa kaže;

“Kolika je u momčeta ruka,

Kol'ko dobra đovda u junaka,

U junaka preko tankog pasa“[14]

        Koliko god nakićen, opis odijela i oružja je veoma precizan i tačan. Mladom junaku Mehmedu ne nedostaje ni najmanji detalj kompletnog ličnog oružja aristokrate najviše klase. Pretjerane količine zlata i dragog kamenja kojima je optočeno njegovo  odijelo i oružje, imaju funkciju da naglase ne samo socijalni status, nego upravo ličnu crtu, osobinu čovjeka koji želi da u svemu bude najbolji i koji ima sve preduslove potrebne da tu svoju želju i potvrdi, koliko svojim djelima, toliko i svojim izgledom, kvalitetom svoje odjeće i oružja! Već ovdje se vidi da je to svakako nekada bila nacionalna odlika, brend Bošnjačke aristokratije i vlastele. Očigledno je, isto tako, da je to bila crta bošnjačkog identiteta koja posebno bode oči zavidljivcima, onima koji ili nisu imali mogućnosti da sebi priušte ni takvo odijelo ni takvo oružje, ili ako su imali dovoljno novca, nisu imali onu širokogrudost i prema drugome i prema sebi neophodnu da čovjek na sebe potroši cijelo bogatstvo. Zaista, potreban je i veoma plemenit i izuzetno mudar odgoj da bi se shvatila istina da čovjek vrijedi uvijek više od cijelog svog bogatstva - od svakog bogatstva! - u krajnjoj liniji. Upravo ta sitna duša zavidljivca, skučena u škrtosti i mučena zavišću i jedom što nikada neće moći biti ravna onome kome s toliko prava zavidi, probija kroz svaku riječ kojom Andrić opisuje izgled Ćorkana i njegovu ravnodušnost prema sticanju i čuvanju novca. Kao da preko Ćorkana poručuje Mehmedu Smailagiću: Bio si dok si bio Mehmede! Sada si evo postao Ćorkan!

        Ali nisu samo stas, lice, snaga ovog junaka Bošnjaka toliki da mame uzdah zanosa kod narodnog pjevača, niti su samo njegovo odijelo, oružje i konj takvi kakvih više nema na svijetu, nego je i njegov karakter savršena ilustracija ponašanja i vrlina klasičnog viteza tipa Ahila, Ajaksa, Lancelota, Salaheddina. Da bi najavio karakter svog junaka, taj najdragocjeniji i najimpresivniji kvalitet na svakom čovjeku,   epski genije Avdo Međedović postupkom kontrastiranja ističe smrknuto lice i nezadovoljstvo na licu Mehmeda, kao krajnju suprotnost njegovom realnom društvenom stanju, mladosti, statusu, izgledu, zdravlju, snazi i bogatstvu. Kada to svi primijete, njegov amidža ga direktno zapita:

       

        “Moj Mehmede, moj obrazu svijetli,

        Što li sine sjediš neveseo?“[15]      

A kad počne nabrajati moguće razloge za njegovo neraspoloženje, nagađajući šta bi to moglo biti, u rasponu od ličnih predmeta, od odijela i oružja, do dobrog konja, lijepe djevojke i konačno,  do pitanja da mu nije možda dosadilo da dvori roditelje i amidžu, dolazi do izražaja sva plemenitost poriva i visokih ciljeva mladahnog bočnjačkog plemića. Za razliku od najvećeg broja ljudi svih epoha i naroda, Mehmed Smailagić svoje ideale vidi u onome u čemu su se okušali samo najrjeđi i najplemenitiji pojedinci u istoriji! Bošnjak Mehmed Smailagić ne samo što neće ni “pečenja jarećeg“[16], niti bilo koje od materijalnih dobara[17], nego svaku od tih mogućnosti odbija odlučno i sa indignacijom,  dok na pitanje jesu li mu omrznuli roditelji, reaguje oštro, kao na insinuaciju koja je velika sramota za onog što je pominje:

“Adžo Haso, sramota je živa

Da to misli Mehmed Smailagić,

Da li su mi stari omrznuli,

Zna Bog, adžo i Krajina znade,

Tebe adžo i mojega baba,

Na dan dvorim tri-četiri puta,

Pred vas vežem pro srdašca ruke

Po pola vas od sahata dvorim

Ko nevjesta skoro dovedena“[18]

        Mehmed Smailagić, asli Bošnjak od soja bošnjačkog, gazija u srcu, tužan je kraj sve svoje snage i mladosti, kraj sveg tog bogatstva i društvene pozicije, jer to nije sfera njegove samorealizacije!  Ni u bogatstvu, ni u dokonom uživanju, ne vidi Smailagić Meho, taj proto tip Bošnjaka,  nikakvu vrijednost! On je rođeni ratnik, zaštitnik slabih, borac protiv tiranije, spreman da svako zlo zaustavi i svakog zlikovca kazni! Iako je lijepo vaspitan, iako vrijedno izvršava sve što je njegova obaveza i kao sin prema roditelju,  i kao budući alajbega cijele Krajine,  on mašta o podvizima, o borbama i slavi. Uprvo zato što je lijepo vaspitan i što je dobar sin, Mehmed Smailagić traži dozvolu da krene u pravi život, u život dostojan jednog Bošnjaka, bega i aristokrate, jer sve do sada:

        “Ja ne znado' šta je četovanje,

Pa ne znado' šta je vojevanje,

Pa za mejdan ni pomena nema

..............................................

Neće se reć' da sam muška strana,

Više ništa ja pofalit nemam,

Bez da svučem mušku đeisiju,

Da obučem ka na se đevojke. –

Brade nema, a nema ni brka,

Perčin mi je ka i ženska kosa, -

Vezak vesti, a preslicu presti.

Nek svak reče da sam ženska glava.“[19]

        Kada se alajbeg Hadži Smail, pred snagom ove želje,  odluči da pusti svog sina jedinca na težak i opasan put do grada Budima, počinje se odvijati radnja junačkog epa. Već na prvim koracima, do izražaja dolazi gospodstvena darežljivost mladog Smailagića, oplemenjena prefinjenom pažnjom prema onima kojima ne ostaje dužan i plaća sve svoje troškove, pri čemu dijeli dukate na tako suptilan način, da se primalac osjeti kao da je učinio veliku uslugu što je novac primio.  A tek njegova hrabrost, njegovo junaštvo koje ne haje za snagu, ni za broj protivnika, kad god je ugrožen život slabijih! Kada pred samim kapijama Budima pokraj Mehmeda i njegovog pratioca Osmana, protutnji kočija u pratnji  pedeset do zuba naoružanih konjanika, iz koje se čuje vriska neke djevojke. Mehmed i Osman, razumije se, stignu kočiju i zatraže od delibaše objašnjenje za misterioznu “ljutu pisku u klete kočije“. (3009)

Na  ovom  mjestu za kratko prekidamo akciju da bismo postavili dva ključna pitanja; 1. Koliki procenat  mladih Bošnjaka bi danas smatrao za svoju moralnu obavezu  da reaguje u sličnoj situaciji, na primjer ako se čuje vrisak djevojke iz automobila u kom sjede tri ili četiri snažna momka, čak ako se i ne bi usudio da to učini?; 2. Koliko bi ih sebi barem prebacili što se nisu usudili da postupe u skladu sa svojom savješću?

        Ovo pitanje postavljamo zato što je, s obzirom na ono što se kasnije dešava, postupak Smailagić Mehe očigledno savršeno usklađeno sa opšteprihvaćenim moralnim normama koje su se u vrijeme nastanka ovog epa, smatrale gotovo apsolutno obavezujućim. A ono što se kasnije dešava, s pravom će ispuniti srce svakog Bošnjaka nekom vrstom ponosa. Naime, nakon što je stigao kočiju u pratnji 50 ratnika, Mehmed Smailagić se najprije pristojno predstavi, a onda još pristojnije izrazi svoje iskreno oduševljenje sjajem kočije i izgledom ratnika koji je prate, da bi najzad objasnio razloge što je dozvolio sebi da ovu blistavu povorku zaustavi:

        “Pa mi nešto preko uši dođe,

        Ljutu pisku kad čuh iz kočije,

Iz radosti tešku žalost primih;

Da te, brate, po istini pitam,

Šta to vama u kočije pišti,

...............................................

Da mi pravo po istini kažeš,

Jel' nasilje što pišti đevojka­?“[20]

        Ali kad mu na ovakvu ljubaznost i pristojnost carski delibaša nabusito odbrusi:

        “Mič' s' otale, pjana jabandžijo,

        Il' si pjano ili si mahnito?

Vidim da si odviše azgino.

Miči konja, vuči kabanicu,

Nemoj više pričat besposlicu!

Odmah  možeš izgubiti glavu“[21]

Smailagić Meho se uzdrži tek koliko da zatraži dozvolu od Osmana, jer je obećao babi Hadži Smailu, da će njega u svemu slušati;  kad mu ovaj to dozvoli riječima da se ne dvoumi nego da kazni bezobraznika, mladi Meho Smailagić reaguje bez dvoumljenja, brzinom munje:

       

“Kad je soko riječi razumio,

K'o svjetlica i grom iz oblaka,

Kleče ruka, poleće gađarka,

S delibaše polećela glava.

Mrtav pade a alat mu stade“[22]

        I nakon što su se riješili oružane pratnje, Meho Smailagić i Osman oslobađaju kidnapiranu djevojku, a narodni pjevač dopunjava psihološki portret mladog junaka sa još jednom plemenitom karakteristikom. Čuvši da je na silu oteta, ovaj Bošnjak najplemenitijeg kova, reaguje kao pravi kavalir, vitez:

        “Kad je Hadžić curu razumio,

        Šta govori u plaču đevojka,

        Gazijsko ga srce zaboljelo“[23]  

        A u carskom gradu Budimu, tamo gdje su veziri i paše  svkodnevna pojava a i sam sultan se često zatekne, pojava mladog Bošnjaka Smailagić Mehe, izaziva sveopšte divljenje, ushićenje i začuđenost:

     

“Meho čatal diže na krilaša,

Mili Bože na svemu ti fala!

Čavle baca na mermere tvrde,

Iz mermera živa vatra sijeva.

Ko goj viđe sa strane Mešina,

Jedno drugom u budimu viče,

Od kako se Budim zakopao,

Vaka sila nije dolazila,

Ni ovaki krilati dorane,

Ni ovaki zlatan mejdandžija!

Blago majci što ga je rodila,

Onoj sestri što se kune š njime,

Blago ljubi koja li go ljubi,

Ili ljubi il' će ga ljubiti!

Starci viču jedan kod drugoga:

“Mene ima stotina godina,

Viđao sam carskije' ordija

U ordije carski' komandira

Viđao sam paša i vezira;

Ovak'oga ni usnijo nijesam,

A kamoli da sam ga vidijo!“[24]

    U ovih dvadeset stihova sabrano je toliko ponosa, i lične i kolektivne gordosti, da se kroz njihovu prizmu jedva još može i zamisliti kakvu radost su osjećali slušaoci, kakvo samopouzdanje je obuzimalo svakog pojedinca, od djce do staraca, i posebno, kakvo snažno osjećanje uzajmane pripadnosti i povezanosti se stvaralo među prisutnima!  Andrićev Ćorkan koji se danas prima potpuno izvan konteksta nacionalnog identiteta i kolektivnog ponosa, čak i sa simpatijama, ne samo da bi nekada, u tim okolnostima izazvao  opšte zgražavanje, nego bi se smatrao za nedopustivu provokaciju i pokušaj sprdnje, za ličnu i nacionalnu uvredu!

Jer Bošnjak nikada nije bio Ćorkan! I to je znao i Andrić, kao što su to znali i njegovi djedovi i pradjedovi! Ali su, pohlepni na njihovu zemlju,  i oni i sam Ivo Andrić, preduzeli sve da Bošnjake srozaju, degradiraju, da ih sve listom pretvore u Ćorkane!

Eto kako se moglo desiti da se Smailagić Meho sroza na Ćorkana! Eto kako je planirano da se aksiološka paradigma kolektivnog identiteta Bošnjaka, sa vrletnih visina ovog epskog junaka, degradira na debilnu nesrećnu kreaturu, na onaj društveni otpadak simboliziran likom Andrićevog Ćorkana. Ako se ovo još i nije desilo, ako ovaj plan nije još do kraja dovršen, ima razloga za zebnju i krajnji je čas da se postavi pitanje:     

Zar su se, zaista, Bošnjaci odrekli  od sebe samih?  Zar su se, zaista, prepustili na volju da ugode onima koji bi od njih da naprave krpe za brisanje cipela? Zar su, zaista Bošnjaci toliko klonuli da se više ne usuđuju ni u snu biti najbolji?           

        Nije bilo tako davno, kada su i najljući protivnici Bošnjaka znali da su Bošnjaci  - Bošnjaci, a da nisu ni Srbi, ni Hrvati; nije bilo tako davno kada su Bošnjacima skidali kapu na vrlinama i priznavali im  da su proslavili svoje ime  i ime svog naroda slavnim podvizima kojima se i ti isti protivnici dive; nije bilo tako davno kada su  Bošnjake i njihovi din-dušmani poštovali između ostalog i time što su ih nastojali prisvojiti,  prećutno priznavali koliko im zavide.

        Kao dokaz, podsjećamo na istorijske činjenice iz vremena kada je koncipirana dugoročna strategija za pripajanje Bosne od strane srpskih vladajućih krugova. U  planovima da se kneževina Srbija nametne kao hegemon na Balkanu, najveći značaj imalo je upravo pripajanje Bosne Srbiji i svojatanje Bošnjaka (“muhamedanaca, pravoslavac i katolika“) kao navodnog  dijela srpskog naroda. Otvoreno naglašavajući da u Bosni žive Bošnjaci i to muhamedanci, pravoslavci i katolici,  sam autor konspirativnog dokumenta velikosrpskog nacionalnog programa, poznatog pod imenom“Načertanije“, Ilija Garašanin ukazuje na prvorazrednu važnost propagande koja će Bošnjake pridobiti i vremenom “pretvoriti“ u Srbe, ističući nevoljno, ali bez okolišenja:

        “...mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavših Bošnjaka.“[25]

Razumije se, oбадва ovdje analizirana лика су tvorevine književne imaginacije, umjetnički posredovane параболе, ali je promjena aksiološke paradigme nacionalnog identiteta koju oni simboliziraju, toliko drastična da zapravo označava krajnje tačke amplitude očuvanja i gubitka nacionalnog samopoštovanja i čak samog postojanja i nepostojanja nacionalne svijesti  koju simbolički označavaju, s jedne strane Smailagić Meho, a s druge Ćorkan (ili još gore, Alija Đerzelez). Zločin usmjeren na totalnu denacionalizaciju Bošnjaka, izvršavan svim sredstvima  kulturne de-identifikacije, de-islamizacije, i socijalno-psihološke degradacije kolektivnih aksioloških ideala,  čije su žrtve bili Bošnjaci tokom minulih stotinu i nešto više godina,  ostao je, i na žalost, ostaće bez zaslužene kazne.

Umjesto da se zabrinu zbog toga, Bošnjaci će najbolje uraditi da, što prije i što uspješnije, obnove svoje nacionalno samopoštovanje i uzdignu svoju nacionalnu aksiološku paradigmu  do visina na kojima su se nalazil hiljadu godina. Jer, učine li tako, najgora kazna za ovaj zločin biće izvjesnost da će zločinci morati živjeti svjesni činjenice da im zločin nije uspio, a da su oni sami raskrinkani i osramoćeni.


[1] Ali ne i izvan Bosne i Hercegovine. Tako, Kosovo, Makedonija, Albanija, naziv Bošnjaci sasvim određeno primjenjuju ya ovaj narod u kontinuitetu. Prezimena Bošnjak, Bošnjakovski, Bošnjaku, i danas su prisutna i raprostranjena  i među Srbima, i među Hrvatima i među Makedoncima, pa čak i među Albancima. Dobro je poznat, iako ni jednom nije naglašen podatak da je jedan od Solunskih atentatora, popoularno nazvanbih Gemidžije, bio Marko Bošnjakov. Ovakva rasprostranjenost prezimena koje indicira etnički identitet Bošnjaka u cijelom regionu centralnog Balkana, predstavlja dokaz da administrativna zabrana, uprkos rigorozne primjene, nije mogla potpuno izbrisati sve tragove i dokaze  o autentičnsti izvornog nacionalnog imena Bošnjaka.

[2] Andrić, Ivo, “Put Alije Đerzeleza“ – Znakovi, Sabrana dela, knjiga osma, Beograd 1965, str.12

[3] Isto djelo, str. 10

[4] Ivo Andrić, navedno djelo, str. 13-14

[5] Andrić, Ivo, “Ćorkan i Švabica” u knjizi Jelena, žena koje nema, Pripovetke, Sabrana Dela – knjiga sedma, Beograd 1965, str.202

[6] Andrić, Ivo, Ibid. Jelena, žena koje nema, Pripovetke, Sabrana Dela – knjiga sedma, Beograd 1965, str.203 (italik i tekst u zagradi F.M.)

[7] Isto, str.204-205

[8] Roland Barthes, Degree Zero de l'ecriture, Hachette, Paris, 1953.

[9] U ovom radu navodi su iz knjige Avdo Međedović, Ženidba Smailagić Mehe, junački ep, “Svjetlost“, Sarajevo, 1987. U harvardskom izdanju, koriste se dva naziva: ženidba Smailagnina sina (The Wedding of Smail aga's son), odnosno Žendiba Hadži-Smailagina sina (The Wedding of Haji-Smailaga's son ). Naslov izvornika je naslov pod kojim je ovaj junalki ep pjevao veliki bošnjački pjevač guslar, Avdo Međedović, zbog čega se i prvi prepjev na engleski jezik pojavio pod istim naslovom: The Wedding of Smailagić Meho. Raspravu o umjetničkoj vrijednosti ovog spjeva ostavljamo za narednu priliku. Na ovom mjestu neka bude dovoljno da citiramo ojcenu D. Bynum-a koji kaže daje “...pjesma Ženidba Snmailagić Mehe, po svemu je najbolja telemahija koju ćemo ikada imati i sigurno ne manje vrijedna od najboljih iz svijeta Grčke“. Publications of the Modern Language Assotiation of America. 1964, p. 1303      

[10] Avdo Međedović, navedeno djelo, stihovi 28-29

[11] Vrijeme je, dakle, druga polovina XVI-og vijeka, a epoha je vladavina sultana Sulejmana Veličanstvenog.

[12] Isto djelo, stihovi 125-133

[13] 181-186;  197; 200-204.;

[14] 216-219

[15] Ibid. 329-330

[16] Ovu tendenciju degradiranja nacionalnog samopoštovanja, konstatirao je  Đura Jakšić u svojoj pjemi “Otac i sin“ (1872), ali je istom pjesmom, koja je bila obavezna lektira  svim  generacijama od tada, uujedno i uticao  na njeno ubrzano prihvatanje i širenje.

[16] Brilijantnu poentu pravi pjesnik Avdo Međedović kada demonstrira da je Smailagić Mehmedu-Mehi, zapravo dovoljno i bogatstva i novca, potencirajući time savršeno precizno činjenicu da je riječ o čovjeku koji sebe ne realizuje u sferi novca i ekonomske moći. Jer, pohlepnom čovjeku nikada nije dosta novca, i nema sume koja bi ga natjerala da kaže “Dosta mi je!“. Naime, odbijajući jedan po jedan od razloga  koje nudi njegov amidža, Smailagić Meho odbija i motiv novca sjajnom replikom:

            “A ja para imam na gomile,

            Da hi jedem, pojest hi ne mogu,

            Da hi pijem, popit hi ne mogu,

            Da hi dorat hoće mjesto zobi,

            Ni dorat hi pozobat ne more“ 

(400-405)        

[18] 373-386

[19] 440'443; 449-457

[20] 3057-3063 i 3069-3070.

[21] 3073-3078.

[22] 3130-3135.

[23] 3177-3179.

[24] Isto, 3759-3779

[25] Ilija Garašanin, Načertanije, odjeljak o Bosni, tačka 4.

(Glasnik BANU br.1)

Komentari na članak

Dodajte komentar »

Nema komentara, budite prvi!