Objašnjenje je pred našim očima

Autor: Nadira Avdić Vllasi


Nadira Avdić Vllasi

Ovih godina sam pronašla da je veće zadovoljstvo skuhati dobar, zdrav ručak ili pronaći adekvatniji raspored namještaja u kući ili  prošetati, popričati sa svojim najbližim …. nego li pisati. Najčešće odbijem unutarnji zahtjev da napišem ili da kažem ono što mislim. Iscrpile su se sve rezerve, od djetinjstva prisutne želje da govorim, da saopštim nekome nešto. Čemu to kad nisam u Bosni?

Istovremeno, ni mene više skoro da i ne zanimaju ti politički obrti, zaokreti, nastojanja da me neko ubijedi da ono što sam vidjela, što sam doživjela, nije bilo to nego nešto drugo, nešto što sada pokušavaju protumačiti kako su svi bili krivi, kako treba razumjeti one koji su nastojali i dalje nastoje uništiti Bošnjake. Treba se pomiriti s tim što je bilo, odnosno pristati da to i nije bilo…nego se nama samo tako učinilo. Čak ni žrtve  nisu postojale kao što ni Bošnjaci nisu postojali zato što je njihovo postojanje remetilo planove njihovih susjeda.

Ipak dugo nisam mogla da sama sebi objasnim činjenicu da su moji roditelji ili njihovi roditelji „zaboravili“ da mi kažu ime naroda kojem pripadam i ime jezika koji govorim. Sasvim sigurno početkom dvadesetog vijeka to ime je postojalo, a sredinom je nestalo. Kako je moguće? Znam ja da je Ilija Garašanin u Načertaniju, govoreći o Bošnjacima, objasnio strategiju kojom će se služiti Srbija u budućnosti kako bi oni nestali, a Bosna bila osvojena i pretvorena u dio Velike Srbije. Znam ja da je tada moćna Austrougarska koja je nakon Turske okupirala Bosnu, zabranila bosanski jezik 1907 godine, znam i zašta su oba naša susjeda isključivo koristila ime naše vjere negirajuči naciju. Ali …

Ne, to nije dovoljno objašnjenje. I drugi narodi su negirani, zabranjivano je njihovo ime, bili su osuđeni od jačih, ali nisu zaboravljali svoje ime stolječima su ga prenosili sa koljena na koljeno.…

Bošnjaci su mogli iz Bosne otiči do Sandžaka, Makedonije, Kosova, pa i Albanije.. gdje je njihovo ime živjelo, nije zaboravljeno sve do današnjih dana iako nigdje nije bilo u službenoj upotrebi. Trajalo je ono na drugim jezicima, u turskom, makedonskom, albanskom …svuda oko Bosne. Ali, nije ga bilo u Bosni. Zašto? Svi su ga se odrekli.

Pravoslavna i katolička crkva, njihovi sveštenici u Bosni, zajedno sa intelektualcima, uz čuvanje  vjere  nametali su Bošnjacima nova nacionalna imena, Srbi na istoku, Hrvati na Zapadu. Muslimanska ulema nije ništa nikome nametala. Ona je zaboravljala. Bila je zadovoljna imenom vjere. Ne bi im mogli zamjeriti što su davali prednost vjeri, jer je njihov osnovni zadatak bio da je sačuvaju. Ali, šta je bilo sa narodnim prvacima, intelektualcima? Oni su poslušali hrišćansku okupatorsku vlast i zaboravili svoje nacionalno ime kada se to od njih tražilo. A kada im se ukazala historijska prilika da vrate svoje nacionalno ime, pristali su na kompromis i prihvatili lažno nacionalno ime Muslimani. Poveli su opet svoj narod stranputicom.

Ima bezbroj opravdanja: drugi su bili jači, nisu ništa mogli…NI prije ni poslije II s.r.?

Stalno sam se vraćala na tu priču. Zar je Makedoncima bilo lakše? Ili Albancima,  Crnogorcima? Ili bilo kojem malom narodu koji se nalazio na udaru pretenzija jačih susjeda? Posebno u vrijeme Kraljevine SHS ili Kraljevine Jugoslavije. Šta se to dogodilo sa bošnjačkim intelektualcima. Oni su morali znati ali nisu nikako, ni u tajnim zapisima, ni u svojim porodicama, sačuvali ime svog naroda ni ime jezika.

Kako to objasniti?

Ovih dana  "üpalila“ mi se svjećica! Eureka! Objašnjenje je tako očigledno. Lahko.

Objašnjenje prošlosti je u stvarnosti Bosne i Bošnjaka. I njihovog sadašnjeg vođstva i intelektualaca. Radili su i ranije upravo ovako kao što i sada rade. Sjedaju na rudu. Okreću glavu od svog naroda, svoje države. Nakon herojskog otpora običnih ljudi, nakon grešaka onih koji su ih predvodili, evo ih, pokazuju ono što su i ranije radili. Šute! Čuvaju svoja manja ili veća bogatstva. Ne shvatajući da upravo tako sve gube. Plaše se. Misle samo o svojim osobnim interesima. Sanjaju o nekoj državici u kojoj bi baš oni mogli vječno vladati. A Bošnjaci, Bosna,  narod, država… Nije to važno za njih. Sušta su suprotnost svom narodu koji je zbog njihovih promašaja, brige samo za svoje uske interese, za komfor, imetak…podnio tolike žrtve da odbrani svoju jednu i jedinu državu Bosnu i Hercegovinu. Svoju kuću. Svoj dom.

Može li uraditi nešto i najhrabriji narod na Balkanu kada ga predvode izdajnici, kukavice, prodane duše i neznalice.

Može. Još uvijek može.

Može iznjedriti, izabrati hrabre, sposobne mlade ljude bez kompleksa, mlade koji ce cijeniti i sačuvati svoju državu koju vole, od tih hijena iz susjedstva. Kako? Svojim znanjem i nepotkupljivošću. 

Ili će biti ponovo samo muslimani. I to ko zna kakvi. I onakvi kakvi nikad nisu bili. Po tuđem ukusu i kreaciji. Na radost svojih susjeda koji su zabranjivali generacijama ime Bošnjaci. A to će značiti da će njihovo ime kao rijeka podmornica ponovo nestati. I onda se možemo samo nadati da će se pojaviti jednog dana, tamo negdje oko močnih i neuništivih visočkih piramida. Kada se sakupi sva bošnjačka snaga rasuta po svijetu koja će znati kada i kako odbraniti Bosnu.

Jer svi moraju znati da Bosna nikada neće i ne može biti ni Srbija ni Hrvatska. Jednostavno, otimači, pljačkasi i ubice će to i ostati. Trošeći svoju snagu pokušavajući da unište dobre Bošnjane, Bosnu, uništavaju sami sebe. Nestaju.

Kad Balkanu išćupaju srce, zar oni mogu živjeti?

(BalkanPost)

Komentari na članak

Dodajte komentar »

Nema komentara, budite prvi!