BOSNA JE OSTALA

Autor: Ferid Muhić


Ferid Muhić

Ako bi mene neko pitao šta je Bosna, rekao bih da je Bosna država koja je nastala prije države Nemanjića i opstala duže, skoro dvostruko duže od države Nemanjića. To je država Bošnjaka koja je opstala preko 480 godina i zvala se uvijek Bosna. Mijenjala je svoje granice ovisno o okolnostima, ali je to država koja je na Balkanu trajala najduže prije dolaska Osmanlija. Kao toponim nastala je prije Srbije i Hrvatske, jedino je toponim Makedonija nastao prije. Na političkom planu, također je nastala prije svih drugih država u regionu. Na političkom planu postoji duže i od Makedonije. Dakle, mi imamo povijesni, geografski i politički kontinuitet. To je za mnoge iznenađenje.
Kroz svoje školovanje nikada nisam mogao čuti niti pročitati o ovome, a ni danas u školama se o tome ne uči, jer se ne pitaju o tome stručnjaci iz regiona i nemaju zadnju riječ, nego neko drugi i danas odlučuje šta će se i kako učiti. Dakle, mnogo štošta je i danas fabrikovano.

Kada bi me pitali, ko su Bošnjaci? Rekao bih da su to oni koji su stvorili državu Bosnu, održali je duže od drugih i uvijek tu živjeli, na ovim prostorima. Pojmovi poput Srbi i Hrvati su fabrikovani zadnjih osamdeset – sto godina. Bosna sa tim imenom traje i ono se ne mijenja i to se mora za sva vremena izvesti na čistac, ona traje sa promjenljivom srećom i snagom gotovo pet stoljeća prije dolaska Turaka. Zašto se to nije znalo? Nije se znalo, ili se krilo, jer je Bosna uvijek bila neka vrsta mamca na udici naših susjeda.

Mrginj

Ima jedan pojam koji se spominje u starim bošnjačkim rukopisima, a koji i Vuk Karadžić preuzima. Kada ga nekim starijim spomenem prisjete se, a taj pojam je MRGINJ. Mrginj je tanka brazda koja dijeli dvije njive, jer se one ne mogu presjeći na nulu. Taj dio koji razdvaja dvije njive se ostavlja neobrađen, ali bi svaki od vlasnika htio da malo zaore u mrginj i sebi ga prisvoji. Meni je uvijek bilo čudno zašto se ljudi toliko svađaju oko zemlje, pa i glave padaju, kada će na kraju svi dobiti svoj komad koji mu pripada, kada odu sa ovoga svijeta, ali eto, to je sad već druga tema.Ta riječ sjajno pogađa u psihologiju naših susjeda. Bosna je u očima svojih susjeda bila mrginj, posebno nakon pada Osmanskog carstva i to povelika brazda od Drine do Une, od Save do Dalmacije. Tu se moglo podobro zaorati. Zadnji primjer Tuđmana i Miloševića oslikava apetite naših susjeda na mrginj koji žele podijeliti. Na maramici su crtali kako zarezati. Tebi lijevo, meni desno, a dobro znamo kako je to zarezivanje završilo. Međutim, Bosna nije mrginj i nije neobradiva. Bosna opstoji i postoji kako smo rekli i prije svojih susjeda, međutim, pritisci su bili ogromni.

I u mirnim vremenima bilo je pritisaka, kako Bosna nije država i kako ovdje nikada nije živjelo autohtono stanovništvo, te kako su to samo Srbi i Hrvati koji su prihvatili islam. I danas se ta teorija zastupa. Činjenice su drugačije i govore da nikada tu u značajnijem broju nisu živjeli ni Srbi ni Hrvati. Oni su samo dio kompaktnog segmenta kao i Bošnjaci. Kao što su Bošnjaci primili islam, tako su oni prihvatili katoličanstvo i pravoslavlje, a onda su primili nacionalno opredjeljenje.

Ne može se biti pravoslavac, a da ne prihvatiš nacionalno određenje. Tako su oni više Bosanci nego Srbi i Hrvati. Ne može se njima, niti bilo kome, osporavati pravo da budu šta hoće, ali je bitno znati od koga oni objektivno vode porijeklo. Tamo gdje je bio najveći utjecaj katoličanstva prevodili su ih u katoličanstvo, a time su ih hrvatizirali, ili pravoslavlja s druge strane, pa su ih srbizirali. Svako kompariranje, pa i DNK analiza će pokazati velike razlike između Srba iz Srbije sa ovima ovdje, za razliku od Srba i Bošnjaka. Isto je i sa Hrvatima, jer i jedni i drugi su postali od Bošnjaka, a ne obrnuto. Svi oni su dio kampaktne cjeline, koja je prihvatala različita religijska uvjerenja i to je neosporno, ali je neosporno i to da mi nismo nastali od Srba ili Hrvata kako nam se želi prikazati. Bošnjaci nisu postali ni od koga, a pogotovo od Srba ili Hrvata. Naš identitet je nesumnjiv kroz svoje postojanje. Niti smo srpski otpadnici, niti hrvatsko cvijeće, nego Bošnjaci koji su prigrlili vjeru islam. To može nekoga da iritira, ali to nije govor mržnje, nego činjenica.

Činjenica je da na teritoriju Bosne nikada nije bilo značajnih migracija ni iz Srbije ni iz Hrvatske, a niti je Bosna ikada bila administrativni dio Srbije ni Hrvatske i to znači da su tu prisutni Bošnjaci.
1905. godine Solun je bio u sastavu Osmanskog carstva. U njemu je od 180 000 stanovnika bilo 151 000 Jevreja. Većinu su dakle činili Jevreji, ali ne može zato danas Izrael tražiti da to bude jevrejski grad, niti su to ikada mogli. Po istoj logici ne može se smatrati da je Bosna dio Srbije ili Hrvatske, samo zato što danas u njoj žive oni koji se izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati.

Pritisak je bio direktan i bezočan

Treća stvar, koja se nama prebacuje, koja je urezala veliku brazdu i mnogim našim intelektualcima bila rak-rana, ogromna rana koja ne zacjeljuje, koju nisu preboljeli ni najveći umovi, intelektualci, pisci i drugi iz ovog naroda, a to je muslimansko prokletstvo.To je bio žig koji ja nosim iz svog iskustva, o tome mogu govoriti iz prve ruke. Ja i moj brat smo se školovali u 11 gradova, a u čak sedam gradova smo bili tada jedini muslimani. Kad ima više muslimana i učitelji su pažljiviji prema djeci, ali kad su samo dva dječačića, onda niko ne pazi. Ni učitelj, ni čistačica, ni dijete, niko. Pritisak je bio direktan i bezočan. Tada vidiš koliko se uvriježio osjećaj oholosti u onim Bošnjacima koji nisu primili islam prema onima koji jesu. Nametnuli su nam osjećaj krivice što smo Bošnjaci (muslimani), a to su olahko prihvatili islamski intelektualci.

Pogledajte samo narodne pjesme. U školi se učilo da smo mi nejaki, plašljivi, kad počne bitka jednom sabljom se odsiječe 20 turskih glava, preci su nam bili hrabri jer nisu prihvatili islam. Djevojke su se sa stijena bacale u vodu da ne prihvate islam.
Taj osjećaj je rodio krivnju koja je bila sindrom među Bošnjacima.
To je rodilo krivicu koju su nosili naši intelektualci. Zato se i desilo da najveći broj ateista u SFRJ je bio regrutovan iz reda Bošnjaka. Bilo nas je stid što su nam preci primili islam, bili smo nikakva nacija. Najveći broj miješanih brakova je bio iz redova Bošnjaka, jer smo željeli da se što prije izbriše trag naše islamske krivnje. I tu su uspjeli. Taj veliki projekat brisanja sjećanja, sjećanja na Bosnu. Ubacili su crva koji je iznutra izjedao sočnu jabuku našeg identiteta. Nekoliko sjajnih intelektualaca su ostavili islam da bi se izdigli iz „prašine“, i oslobodili se tog nametnutog srama.

Srbima i Hrvatima se ni danas ne može objasniti činjenica da mi nismo primili islam prinudno. Prva stvar je da islam ne prihvata prisilu u vjeri. Drugo, nigdje nema niti jednog relevantnog dokumenta koji može potvrditi da se radilo o prisili, javno sam na jednoj raspravi ponudio da bilo ko donese bilo kakav dokument o tome i da o tome počnemo raspravljati na naučnoj osnovi, ali niko do danas nije ponudio niti jedan dukument o tome, jer ga nema.
Pogledajte primjer Indonezije gdje je 210 mil. muslimana, a nije bilo nikakvih Turaka koji su eto silom tjerali u vjeru. Tamo je više muslimana nego u Emiratima, Turskoj i na Balkanu zajedno i tamo se, kao i ovdje islam širio nurom, ljepotom svoga primjera.

Samo je Osmansko carstvo iza sebe ostavljalo crkve i škole

Osmansko carstvo je bila vojnička nomadska država. Pisao je o tome Klod Levistros koji je sada ušao u 101. godinu života. Pisao je o karakteristikama vojničke nomadske države i zabilježio da je bilo važno imati mir na teritoriji i pregled svega u tom regionu čime se raspolaže, a za stanovništvo je najbolje da sami funkcionišu. Drakonske kazne za neposlušnost ili pobunu. Samo je Osmansko carstvo iza sebe ostavljalo crkve i škole. Kad su oni otišli sa određene teritorije, svima su ostale njihove škole i njihove crkve. To je bio slučaj samo sa Osmanskim carstvom. Prije i za vrijeme Osmanlija su crkve bile pod direktnom zaštitom i sa fermanima Sultana, a 1463. je to dobio i Franjevački manastir, poslanicu u kojoj se kaže da se svako moli na svoj način, da su za Sultana svi kao njegova djeca, a njihove hramove štiti on lično. Ko je dirnuo u crkvu na kolac je bio nabijan kao da je dirnuo u džamiju. Pa makar bio paša ili vezir.

U Budimpešti je, kad su se povukle Osmanlije, bilo 212 džamija, a dvije godine nakon toga nije ostala nijedna. Ne želimo praviti komparaciju, ali eto, nek se zna.
Nomadska – vojnička država želi mir, poslušnost i tačan pregled s čim raspolaže. Postoje dokumenti u kojima su oni bili veoma pedantni i koji govore da 1630. godine po selima Makedonije država zna tačno na koliko u kojem selu mogu računati jaja, žita, jagnjadi, a za vjeru i identitet se nisu brinuli. Logistika, to je njihov model. Dilema i u Bosni je dakle bila: možeš postati musliman, a ako nećeš, ostani to što jesi.
Poslije ovih činjenica, koje iznesete na ovu temu, neformalni govor ide na pitanje:
Zašto su onda ljudi prihvatali islam? Imali su neke koristi.

Ljudi žive i iz koristi, ali ako se samo gleda od čega živiš, ali ne i zbog čega živi, onda život izgubi smisao. Zamislimo da nam neko kaže: imaćeš sve što ti treba, ali ne ono što voliš. Ako si slikar, imat ćeš sve, samo ne možeš slikati. Kad nema onoga zbog čega se živi, život ne vrijedi.
Plitak je stav da se samo zbog interesa živjelo i tada i danas. I kod ovog činjenice govore drugačije.
Ekonomska analiza pokazuje da je harač (porez) bio veći kod muslimana. Kršćani su davali 10% poreza fiksno od ustanovljene imovine na početku, ne od godišnjih prinosa, pa je njima bio interes proizvoditi više, jer što je imao više manje je davao. Muslimani su davali porez 10% od onoga što proizvedu, i drugo, muslimani su imali obavezna vjerska davanja.

Otpada dakle priča o interesu, jer bi im bilo bolje da nisu pelazili na islam.
Ljudi uvijek teže za istinom, osjećaju potrebu za Bogom. Nekada je kod nekih koristoljublje u pitanju, ali su mnogi iskreni iz ubjeđenja i željom prihvataju vjeru. Ta potreba je u srednjem vijeku bila posebno jaka.
Dolazak islama je značio dolazak ogromnog svjetla koje je izbrisalo sve svijeće i reflektorčiće i ljudi su iz najdubljeg zanosa prihvatali islam. Samo tako se može objasniti da su mnogo puta stavljani na kušnju da ostave islam, ali nisu, nosio ih je ruh vjere, koji ne jenjava, stalno je jak i kad se prepozna, sve drugo je nevažno.

Prešutili su nam čak na svim nivoima, školama i univerzitetima da nemuslimani nisu imali vojnu obavezu. Dakle, djeca ti neće ginuti ako ostaneš to što jesi, a opasnost da izginu je bila velika, jer su Osmanlije stalno ratovali osim u periodu kad je Carevina bila toliko jaka da je niko nije napadao, nije se usudio, jer svi koji su je izazvali na mejdan bili su poraženi.
Vojni rok je kod Osmanlija trajao od 8 do 15 godina. U periodu od 130 godina nije bio kraći od 15 godina, a kasnije 8 i nikad manje.

Poslati dijete na vojni rok 8 godina je značilo ostati bez radne snage, djecu ostaviti bez oca, ako su imali kad i oženiti se, ženu bez muža ostaviti, a nije ih se vraćalo više od 20 %. Iz Sarajevskog okruga od 5140 regruta vratilo se za osam godina njih samo 40, dakle manje od 1 %, tačnije 0,7%. Kuća je stalno ostajala nezaštićena, djeca siročad. Rizik je bio ogroman. Da su pristajali na to, može se objasniti samo iskrenom vjerom. Ovaj momenat nije uziman u obzir, a ja ga smatram veoma važnim.
Istina je bila da nemuslimanska djeca nisu mogla praviti karijeru, Mehmed – paša Sokolović je bio bošnjački pravoslavac, ne Srbin, ali je bio značajan tek nakon prihvatanja islama. Da, to je tačno, ali koliko ih nije uspjelo. Dakle, moglo je biti po onoj, neka njega nama ovdje, ne mora on biti Mehmed – paša.
U tom periodu, hrišćanstvo se umnožava za 20 %, najmanje natalitetom, više doseljavanjem, jer su porezi bili niži za 20 %. Car Frudrih Hengel je pisao da su porezi u Otomanskoj imperiji bili manji nego u hrišćanskim zemljama i kako su seljaci pribjegavali Otomanskom carstvu.

Poturaju nam žig srama, jer smo primili islam, što je neistina. Ako bismo išli mak na konac, kukavice su bili oni koji nisu primali islam, posljednju objavu, da bi im djeca ostajala i da su im manji porezi. Islam je povezivajuća, nije fragmentirajuća vjera. Mi se moramo osloboditi ovih zavjera.

Govori se u Bosni Srpsko-hrvatski, a žive tamo Bosanci i Hecegovci.

Onda jezik. Pogledajmo sada problem jezika. Koji je ključni segment identiteta? Formula identiteta je ono što je samo sebi jednako. A=A, to je identitet. Identitet je ono u tebi, ono što je svojstveno samo tebi i nikome drugom. Ono što posjeduje narod kao takav i niko drugi to ne posjeduje. Ako to imaš, pripadaš tom narodu.
Kroz sve moje školovanje nisam čuo sintagmu Bosanski jezik, za mene je to bila novost do1991. godine, a nisam o tome ni razmišljao. Govori se u Bosni Srpsko-hrvatski, a žive tamo Bosanci i Hecegovci. Pa na kojem jeziku su stećci, poslanice Kotromanjića, na kojem je jeziku pričala moja nena? O tome nisam nikada razmišljao niti mi je ikada na pamet palo, a utvrdilo se da je to bio i zvao se Bosanski jezik kao Bošnjakča, ne Turkče. Funkcionirao je do Venecije kao službeni jezik. Pisane su poslanice na Bosanskom i Turskom jeziku. Iz 17. vijeka postoje riječnici na Bosansko-talijanskom, piše se Langvija – Bošnjaka. Dakle, to je bio Bosanski jezik, sve do1907. kada je zabranjen direktnim ukazom Austrougarske. Od tada se ostrugao naš jezik sa sjećanja.
Naši intelektualci su to lahko pustili, bio je to ogroman gubitak. Činjenica da je zabranjen govori da je morao postojati, jer da nije postojao ne bi se mogao ni zabraniti. Ni jedan dvor ni kralj nije lud da zabranjuje nešto čega nema.

Cuna bulji paljku, doktore

Vuk Karadžić je 1815. bio u kontaktu sa Geteom i već tada je nastao, kodificiran Srpski jezik sa rječnikom Srpskog jezika Vuka Karadžića. Nije rečnik, nego rječnik. Tamo ima čovjeka, ne čoveka, mlijeka, a ne mleka, dakle ijekavica, a u uvodu piše da su fonetika i riječi uzete iz Centralne Bosne i nekih drugih krajeva prema Crnoj Gori. Nije uzet iz Niša, ni Kragujevca, već odavde.
Srpska Krajina ne govori ovaj jezik i uglavnom su im u školi jedinice iz srpskog jezika, jer ga ne znaju, nemaju padeže. Mnogo je primjera kako taj jezik zvuči interesanto. Iz Leskovca momka dovode u Beograd doktoru. Doktor pita šta je momku, a on na čistom leskovačkom srpskom kaže doktoru: »Cuna bulji paljku» , a doktor kaže: „šta?“ « Cuna bulji paljku, doktore.» Ne razumije ga. Momak je poljubio dasku i razbio nos.

Blizu Bosne se govori Bosanski jezik, a oni dalje govore kodificirani Srpski jezik. U Hrvatskoj isto, Una, Sava naš jezik, a tamo dalje nema veze sa kodificiranim Hrvatskim jezikom. Dakle, ovi jezici su nastali iz Bosanskog jezika. Srbi, Hrvati i muslimani svi govore istim jezikom i vrlo dobro se razumiju, za razliku od doktora koji u Beogradu ne razumije svoga zemljaka iz Leskovca.
Neka se zovu kako hoće. Neka svoj jezik zovu kako hoće, to je njihovo pravo, mi im ne namećemo ništa, ali je naš identitet nesumnjiv, a po svim pitanjima vrlo sistematski brisan.
Sad je vrijeme da se fiksira istina o nama, o Bosni. Ta istina je da Bosna ima teritoriju, ime, jezik i postoji mnogo duže od drugih. Da se islam prihvatao iz niz pragmatičnih razloga, a ne iz prisile. Nikakvih hipoteka, ni srama, da nismo ni bolji ni gori od bilo koga, ali smo tu na ovoj teritoriji autentični i takvi treba da ostanemo.

(BalkanPost)

Komentari na članak

Dodajte komentar »

Nema komentara, budite prvi!