Kriminalci na položaju ne kriju svoj kriminal, samo treba izračunati razliku između njihove zarade i vrijednosti imovine koju imaju.

Mogu li institucije države zaštititi osobe koje prijave korupciju, upitali su se prije dva dana članovi Udruženja uzbunjivača BiH. Kratko i jasno - ne mogu. Jer, da te institucije rade svoj posao, korupciju ne bi trebalo ni prijavljivati.

Slučaj Sarajke koja se prije nekoliko godina odvažila prijaviti lokalne kriminalce reketaše najbolje svjedoči o tome kako prolaze oni koji prijave bezakonje.
Samo sat nakon što je izašla iz kancelarije inspektora kojem je prijavila reketaša, prijavljeni ju je telefonom pozvao i, uz "spominjanje majke", saopćio da zna šta je pričala inspektorima.

Članovi Udruženja uzbunjivača BiH, vođeni vlastitim iskustvom, znaju kako prolaze oni koji se usude javno progovoriti o korupciji ljudi u vlasti. Zašto radnik koji prima zagarantirani lični dohodak i u granapu kupuje namirnice "na teku" da prijavljuje svog šefa koji vozi najnovijeg "audija", ima veleljepnu kuću i još veću vikendicu na Poljinama (ili Vlašiću, svejedno), a firma odavno u bankrotu? Zar to nije očigledan primjer korupcije koju bi država, po službenoj dužnosti, trebala spriječiti?

Kriminalci na položaju odavno ne kriju svoj kriminal. On je očigledan i potreban je samo dobar digitron koji će prostom matematičkom radnjom razdvojiti njihovu stvarnu zaradu i vrijednost imetka koji posjeduju. Sve drugo je pitanje izbora zatvora.

(Dnevni Avaz)