Evo zašto mislim da entitet Republika Srpska, dugoročno gledano, nije u interesu bosanskih Srba:
Najprije zato što taj entitet više služi za razbijanje i nestanak Bosne i Hercegovine kao države i srpskog naroda koji u njoj živi, negoli za bolji život i ljepšu budućnost tog naroda. Zablude, kako će Bosna nestati i tako se stvoriti šansa da se pola njezine teritorije prisjedini Srbiji, bosanske Srbe drže u stanju očekivanja nove šanse za konflikt i zločine, po ko zna koji put, zbog istog cilja.

Red stvari i odnosi u društvu i u državi po mnogo čemu su slični odnosima među ljudima u porodičnoj zajednici. Pri tome, uzmimo državu kao neku vrstu porodice. Bosna je, kao i druge države, jedna kuća, jedna obitelj.

Žive u njoj tri brata, ali ona je nedjeljiva, jer ima jedan ulaz, jedan krov, iste temelje. Da je prodaju, pa podijele novac, nemoguće je. Jer jedan od njih (Bošnjaci) nema gdje da udari nove temelje, nema drugi plac za svoju kuću. Drugi, (Srbi), htjeli bi, ne da se proda i svoj dio novca da ponesu, već svoj dio fizički da odnesu u miraz Srbiji. A to je nemoguće. Treći, (Hrvati), ako se nikako ne slažu ova dvojica i on bi svoj dio da odnese u miraz Hrvatskoj.

Pošto je to nemoguće, sva trojica moraju da nađu rješenje za život u zajedničkoj kući, dakle pod istom krovom i na istim temeljima.

Ima puno takvih primjera u svijetu, pa neka malo nauče i od drugih.

Entitetska podjela, posebno entitet RS, takvo rješenje ne želi. Problem drugog brata (Srba) je u tome što vež više od 130 godina ima jednog spoljnog inspiratora, podstrekača i aktivnog pomagača (Srbiju) koji ga stalno hrabri, gura, pomaže da tu kuću preotme od druga dva suvlasnika i donese u Srbiju ako ne može za sada sve, barem pola kuće.
Taj naum, ne samo što danosi bol i nesreću Bošnjacima i drugima u Bosni, već iscrpljuje i Srbiju i bosanske Srbe. Malo-malo pa se uvale u teške zločine i brukaju se i gube korak sa civiliziranim svijetom. Bez ikakve šanse da to ostvare. Posebno ne sada, a ubuduće još mnogo manje.

Na Balkanu, poslije vijekova pod vlašću velikih feudalnih imperija, sve su države nastale za konferencijskim stolom velikih sila. Neke ranije, neke kasnije. Srbija, koju smo po Ustavu SFRJ od 1974. zvali “uža Srbija” ili “Srbija bez pokrajina” (Kosova i Vojvodine), nastala je na Berlinskom Kongresu 1878. godine. Tada joj je jasno stavljeno do znanja: u Bosni nema šta da traži. Od tada pa sve do 2006. godine kada je Srbija, napuštena i od Crne Gore, po drugi put postala samostalna međunarodno priznata država, pokazalo se da su to bile najrealnije njene granice sa izvornim suverenitetom.

Na Kosovo i Makedoniju u vrijeme Balkanskih ratova 1912-1913, dakle poslije raspada Otomanski Imperije, Srbija se proširila silom i zločinima, a na Crnu Goru i Vojvodinu na sličan način poslije raspada Austrougarske 1918. godine. Novu tvorevinu “Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca”, Versajski mir je “primio na znanje”, ali ne Srbiju proširenu izvan granica po Berlinskom Kongresu. Bosna je u sastav Kraljevine SHS ušla baš kao i teritorije Slovenaca (današnje Slovenije) ili Hrvata (današnje Hrvatske).

Ali, Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije.

Prema tome, Bosna je oduvijek imala svoj teritorijalni, kulturni, etnički i politički identitet, iako je, od dolaska Turaka pa do 1992. godine, ometana da bude država.

I u vrijeme Otomanske i Austrougarske imperije Bosna je bila multietnička sa tri dominantne etničke zajednice: Bošnjaci, muslimani, pa pravoslavci, (kasnije Srbi), i katolici, (kasnije Hrvati), sa bosanskim identitetom.

Ključni generator nesloge u Bosni oduvijek je bila Srbija. Uprkos odlukama Berlinskog Kongresa ona nije prestajala sa pokušajima da zaposjedne Bosnu. Glavna uzdanica za te njene teritorijalne pretenzije bili su bosanski Srbi. Rezultat, odnosno posljedice toga bile su nevolje, tragedije, zločini i nesreće, kako za Bošnjake, Hrvate i druge tako i za same bosanske Srbe. Dakako, i za državu Srbiju.

Na izdisaju Austro-Ugarske imperije, atentat u Sarajevu 1914. godine inspirisan iz Beograda, bio je povod za najveće stradanje Srba i Srbije tokom njihove historije.

Ceh su platili i Bošnjaci velikom degradacijom njihovog nacionalnog identiteta, te socijalnim, ekonomskim i političkim sunovratom u vrijeme Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije.

Onda je došao Drugi svjetski rat pa masovni četnički pokolji Bošnjaka kao “smetnje” koju treba otkloniti da bi Bosna bila Srbija.

U socijalističkoj Jugoslaviji Bosna je bila jedna od šest federalnih jedinica. Kao i Srbija. Bošnjaci, iako jedini bez nacionalnog imena, zahvalni su Jugoslaviji što ih je zaštitila od daljih pokolja, progona i nestajanja.

Onda se i ona raspala, a iz Srbije direktno, svim sredstvima podržani i podstaknuti su ponovo oni koji su željeli nestanak Bosne. Da nastave tamo gdje su zaustavljeni 1945. godine. Desili se najveći zločini poslije Drugog svjetskog rata. Srebrenica, Sarajevo, konclogori…

Pored štete Bošnjacima i drugima, opet je navučen gnjev civiliziranog svijeta, te ukaljano ime srpsko i Srbije.

Da bi zaustavila zločine, umješala se jaka i pragmatična Amerika. Isposlovala je mir u Bosni i tzv. Ustavne (Dejtonske)  aranžmane o administrativnoj podjeli na entitete. Međutim, entitet koji se zove “Republika Srpska” nastavlja ideje njenih tvoraca, ratnog zločinca Radovana Karadžića i njegovih kompanjona, a ne projekat iz Daytona.

Kako se pretenzije Srbije nisu ostvarile za više od 130 godina, još manje ima nade da će se to desiti sada i ubuduće.
Zato, mnogo je veći interes Srba u Bosni da urede svoj normalan položaj i život u svojoj državi Bosni, zajedno sa Bošnjacima, Hrvatima i drugima, negoli da cementiraju podjele sa njima i da drže otvorenim ratne rane te žive u pustoj nadi kako će jednom entitet RS biti Srbija.

Ustavnim rješenjima Bosne i Hercegovine kao jedinstvene i funkcionalne države treba da se zaštite prava i ravnopravnost sva tri naroda kao i drugih građana, od majorizacije i svake druge diskriminacije na etničkoj osnovi.
Državni i lokalni nivo organizcije vlasti i sistema treba da izrazi sve specifičnosti B&H, pa i etničke. Ali u interesu svih je da imaju funkcionalnu državu. Bez entita RS, odnosno Bosna bez entiteta, kao funkcionalna demokratska država sva tri naroda i svih građana, bolje je rješenje i za Srbe nego li da žive u lažnoj nadi da će jednoga dana pola Bosne biti Srbija. Time će se i Srbiji učiniti velika usluga jer će se okrenuti sebi i postati normalna država kao i sve druge evropske zemlje.

Entitet RS sa idejama njenih tvoraca za rastakanje Bosne, utemeljena na zločinima i genocidu, na putu kojim je vodi i usmjerava Dodik i ideolozi velikosrpskog hegemonizma iz Beograda, otkucava kao bomba ispod države Bosne. Na nesreću svih koji tamo žive, pa i samih bosanskih Srba.

To mora da shvate Evropa i SAD, pa da pomognu vraćanje klatna na normalu. Bila bi to velika pomoć i bosanskim Srbima i Srbiji.

Dok ne bude kasno.

(BalkanPost.net)